Ruska je vlada donijela jednu od važnijih odluka čije posljedice mogu imati vrlo snažan utjecaj na socijalnu stabilnost i međunacionalne odnose u Rusiji.
Prema informaciji uglednog ruskog vjesnika RBC, Ministarstvo regionalnog razvoja Rusije i Ministarstvo financija narednih su dana priopćili kako su protiv produljenja na sljedećih pet godina postojećeg federalnog programa "Socijano-gospodarski razvoj Čečenske Republike 2008-2012.
Vlada Čečenije očekivala je da će do 2017. godine iz federalnog proračuna dobiti još 87 mlrd. rubalja, odnosno gotovo 2,2 mlrd. eura, s tim da bi se iz osobnog regionalnog proračuna za program izdvojilo svega 112 mil. eura. Ministarstvo regionalnog razvoja procijenilo je da je takva situacija neprimjerena.
U vrijeme kada se donosila odluka o posebnom financiranju regije, bilo je rečeno da će program trajati deset godina. Stručnjaci tvrde "da je danas, nakon 10 godina, čečenska metropola Grozni jedan od najljepših ruskih gradova. Primjećuje se čak i raskoš pa je stoga neophodan prijelaz na opće principe financiranja kao u drugim regijama".
Tako će u skladu s planovima vlade Čečenija biti izjednačena sa svim ostalim subjektima na Sjevernom Kavkazu.
Vlada je Čečenije zabrinuta te i dalje tvrdi kako je izvanredno financiranje neophodno te se boji kako bi se Čečenija, nakon što do 2017. primi svega 11 mlrd. rubalja odnosno 275 mil. eura mogla "naći u vakuumu"
***
Ono što čini Ruska vlada nije toliko stvar procjene nužnosti financiranja ove ili one regije. Uistinu, Čečenija doista uživa neobično visoke financijske povlastice - na prvom je mjestu i daleko ispred Moskve po veličini financiranja i udjelu u federalnom proračunu: 1,4 mlrd. eura odnosno 90,1% godišnje. Međutim izdašno financiranje nije nikada bušilo rupe u bogatom naftno-plinskom Ruskom proračunu. Iako svjetsko, a ponajprije Europsko gospodarstvo tetura u magli i traži spasonosni svjetionik a Afrički muslimanski svijet slijedi tragove zgrušane krvi u pustinji u potrazi za demokracijom, nema indikacija da bi ruski proračun kao takav mogao krenuti nizbrdo u deficit. Ali to mogle učiniti cijene sirovina, što bi za rusko gospodarstvo, uvelike ovisno o prirodnim resursima, bilo vrlo neugodno. Rusko Ministarstvo financija već neko vrijeme priprema stabilizacijski fond, odnosno rezerve koje bi pomogle Rusiji nositi se sa teškim financijskim potresima. Treba spomenuti da većina
razgovora o crnoj budućnosti, u kojoj barel nafte košta kao mala mjerica
vrućeg kestenja, za Putina i Vladu je neugodno jer je za velike zemlje prijevremena panika gora stvarnih kriza. Stoga je ovaj korak svojevrsna mjera štednje iako se ne predstavlja kao takva.
No pravi razlog odluke vidljiv je sa druge strane kovanice. Radi se o samoj Čečeniji. Čečenija - njen status i budućnost vrlo je delikatna tema od životne važnosti za cijelu Rusku Federaciju. Nakon dva krvava rata za Čečeniju, Rusija je odlučila da je mir bolje kupiti nego izboriti. Tako je Rusija odlučila pribjeći financijskim injekcijama za Čečeniju kako bi: a) što prije bile riješene posljedice rata i razaranja b) kao posljedica urbanizacije, gospodarskog razvoja i obrazovanja nestala potreba za terorizmom c) učvrstila jedan od ključnih geostrateških položaja - na granici sa Gruzijom i Azerbajdžanom. Također, nemojmo zaboraviti da je Sjeverni Kavkaz bogat naftom.
Takav je plan nažalost bio teško ostvariv jer je sama Čečenija poput bivših afričkih kolonija bila rastrgana unutarnjom borbom porodica i klanova. Klanovi su se bogatili na nezakonitoj prodaji nafte, oružja te droge a svo financiranje Moskve automatski je nestajalo. Stoga je Ruska vlada odlučila postaviti na čelo Čečenije bivšeg separatista i uglednog vjerskog vođu Ahmata Kadirova dogovorivši se s njim o uvjetima mira. Nakon njegovog ubojstva 2004., Moskva je vodstvo Čečenije povjerila njegovom sinu, Ramzanu Kadirovu .
Upravo nakon njegovog uspona na vlast počela je prava obnova Čečenije ali i poveći problemi za Rusiju. Što je Moskva više otvarala proračunsku slavinu, to
je više novca ostajalo na računima Čečenskih činovnika. To je stvorilo
socijalni jaz u Čečeniji - golemu razliku između basnoslovno bogatog
Ramzana Kadirova, njegovih prijatelja i državnih dužnosnika i mlade
ruralne populacije. Tako su mladići bez veza u strukturama vlasti,
ojađeni i bez perspektiva rado prihvaćali pozive terorista koji su im
obećavali i plaće i hranu te odlazili u brda i šume. Na taj način,
Moskovsko financiranje nije riješilo problem terorizma već ga je
održavalo na životu.
Nakon nekoliko godina velikih ulaganja u Čečeniju, počelo se govoriti da Rusija u stvarnosti plaća reparaciju, i da se mir i lojalnost nisu platili jedanput, već se samo obećanje mirne budućnosti mora novčano osiguravati svake godine. Sa druge strane, Čečenski vrh je postao svjestan svog jedinstvenog položaja, i manipulativno-ucjenjivačkog potencijala. Čečenski tajkuni, državni dužnosnici zaposjeli su Moskvu i zauzeli dominantne položaje u krupnim tržištima energenata te nekretnina a sigurnost poslovanja i života garantirao im je "jedan telefonski poziv prema gore"
Također, Rusijom se proširio val nasilja - besmislenih fizičkih uličnih obračuna, koji bi vjerojatno ostali u paučini crne kronike
da nije bilo jednog detalja koji se uvijek ponavljao: uvijek se radilo o
sukobu grupe predstavnika dijaspore nekog od naroda Sjevernog Kavkaza i Rusa.
Kulturološke i socijalne razlike u normama ponašanja i života te golema razlika između kupovne moći i životnog standarda Čečena u velikim ruskim gradovima i samih Rusa nepremostive su i vode društvo do "point of no return". Mediji su takve obračune nazivali "međunacionalnim" obračunima, no sam Putin ne voli taj termin jer je svjestan dubokih posljedica nacionalnih tenzija i eskalacija u Rusiji. Bilo kakva greška u politici prema republikama
Sjevernog Kavkaza može postati presedan za separatističke težnje u
jednoj od najvećih i najbogatijih republika - Tatarstanu.
Nakon masovnih prosvjeda u Rusiji u 2011 nakon što
se ruska javnost nenadano probudila, počelo je sakupljanje pritužbi na pravnu i krivičnu nedodirljivost Čečena u Rusiji te na
neumjereni apetit same Čečenije. Oporba je smislila slogan "Dosta
hranjenja Kavkaza", dok su drugi predlagali ekstravagantnu varijantu
dobrovoljnog puštanja Čečenije iz sastava Ruske Federacije. Takva aktivnost ne zadovoljava niti Rusku vladu niti
Čečeniju.
Putin se našao na pragu zloćudne dvostruke
destabilizacije: unutarnje, građanske destabilizacije i destabilizacije
na Kavkazu. Čečenska vlada konstantno govori o
miru i prijateljstvu Rusa i Čečena a sve nesuglasne proglašavala
ekstremistima i neprijateljima Rusije. Očigledno je da Čečensko gospodarstvo nije samostalno sposobno obavljati nikakve vojne zadaće te nije spremno na otvoreni konflikt. Zato se vlada pribojava da bi Moskva mogla u jednom
trenutku promijeniti politiku preferiranja te ukinuti financiranje.
Donedavno se mogućnost rata na Sjevernom Kavkazu procjenjivala kao puno veće zlo od prosvjeda građana nedovoljnih ponašanjem čečenske mladeži i povećanjem broja muslimana u Moskvi.
Međutim, ipak se čini da je Putin osjetio društvenu napetost. Zato je odluka o prekidu posebnog financiranja Čečenije vrlo zanimljiva - kao odluka koja pokazuje mogućnost evolucije i Putina i utjecaja građanskog društva na vlast. Ako je riječ o populizmu, taj će populizam ipak biti opravdan. Ali samo kratkotrajno. Ako je riječ o jednoj ozbiljnoj odluci (ekonomskog) distanciranja od Kavkaza onda je očigledno da će za dugoročan rezultat biti potrebno puno više: ozbiljan rad nad imunitetima ogromnog moćnog sloja Čečenske dijaspore i suzbijanje bilo kakvih pokušaja nalaženja podrške nezadovoljne čečenske elite u svijetu terorizma. Možda je čak i za očekivati da će Čečenija pokušati na neki način zastrašiti i Rusiji pa i samu rusku vladu.
Da li je uopće moguć scenarij rješenja tog delikatnog pitanja bez gubitaka i terora?
Ova priča nipošto nije gotova.
